Darujemo 2 knjige „Čovjek zvan hrabrost“

Nagradne igre Nema komentara na Darujemo 2 knjige „Čovjek zvan hrabrost“ 3

Promoizlog.net i Naklada Ljevak daruju vam 2 primjerka knjige „Čovjek zvan hrabrost“ američkog pisca Charlesa Portisa. Tko je osvojio knjige?


Anamarija Jakić
Mirjana Rožić
Čestitamo dobitnicima i zahvaljujemo se svim sudionicima ove nagradne igre. Knjige stižu poštom na kućne adrese.
Američki pisac Charles Portis je sasvim sigurno jedan od najboljih humorista današnjice. Njegov najslavniji roman, Čovjek zvan hrabrost, po prvi puta objavljen 1968., postao je predloškom za istoimeni film braće Coen s Jeffom Bridgesom i Mattom Damonom u glavnim ulogama.
Čovjek zvani hrabrost je priča o četrnaestogodišnjakinji Mattie Ross kojoj je Tom Chaney ubio oca zbog konja i 150 dolara. Ona napušta svoj dom da bi osvetila oca i zato angažira ozloglašenog federalnog šerifa Roostera Cogburna te oni zajedno kreću u potragu za ubojicom na opasnom indijanskom teren. Poput glavne junakinje, i roman Čovjek zvani hrabrost je direktan, zabavan i beskompromisan.
Ulomak iz knjige:
LJUDI JEDNOSTAVNO ne mogu vjerovati da bi četrnaestogodišnja djevojka po zimskome vremenu mogla napustiti svoj dom kako bi osvetila prolivenu krv svoga oca, no tada se to nije činilo čudnim, premda moram reći kako se baš i nije događalo svakoga dana. Bilo mi je tek četrnaest godina kada je kukavičji sin, koji se odazivao na ime Tom Chaney, smaknuo moga oca u Fort Smithu u Kansasu, uzeo mu konja, sto pedeset dolara u gotovini i dva grumena kalifornijskoga zlata koja je nosio za pojasom.
Evo što se dogodilo. Imali smo čisti vlasnički list nad četiri stotine i osamdeset jutara dobre, plodne zemlje smještene uz južnu obalu rijeke Arkansas, nedaleko od Dardanellea u okrugu Yell u Arkansasu. Tom Chaney bio je najamnik; radio je za plaću, a ne za udio u vlasništvu. Jednoga se dana pojavio gladan, na sivome konju preko kojeg je bila prebačena tek prljava deka, a umjesto uzda je imao uže. Tata se sažalio nad momkom pa mu je ponudio posao i krov nad glavom. Bilo je to odlagalište pamuka preuređeno u kolibu sa solidnim krovom.
Tom Chaney je rekao da je iz Louisiane. Bio je nizak, surovih crta lica. O njegovu ću licu kasnije reći nešto više. Uza se je nosio pušku marke Henry. Bio je samac, imao je oko dvadeset pet godina.
U studenome, kada smo prodali sav pamuk, moj se tata dosjeti otići u Fort Smith kako bi ondje kupio nekoliko ponija. Dočuo je da je tamošnji trgovac stokom, pukovnik Stonehill, kupio velik broj ponija od goniča stoke koji su se iz Teksasa zaputili u Kansas te da više ne zna kud bi s njima. Navodno ih je prodavao ispod cijene jer ih nije htio hraniti preko zime. Ljudi u Arkansasu nisu imali baš dobro mišljenje o teksaškim mustang-ponijima. Bili su sitni i podmukli. U životu nisu jeli ništa drugo osim trave i nisu težili više od četiristo kila.
Tata si je utuvio u glavu da bi bili dobri za lov na jelene jer su bili žilavi i mali, u stanju slijediti pse čak i kroz grmlje. Namjeravao je kupiti maleno krdo te ih, bude li se sve odvijalo kako je zamislio, uzgajati i prodavati kao konje za lov. Glava mu je bila prepuna planova. U svakome slučaju to bi bilo jeftino početno ulaganje, a imali smo nešto sačuvane zobi i izobilje sijena za zimu, tako da smo ponije mogli prehraniti do proljeća kada će moći na ispašu na naš sjeverni pašnjak i uživati u djetelini koja je kod nas zelenija i sočnija od trave koju su jeli u "Državi usamljene zvijezde". Koliko se sjećam, mjera od trideset pet litara runjenog kukuruza tada je koštala manje od petnaest centa.
Tata je kanio naložiti Tomu Chaneyju neka ostane i skrbi se o domaćim poslovima dok njega nema. No Chaney je zbog toga podigao graju i ubrzo iskoristio najbolji dio tatine dobre prirode. Ako je tata imao ikakvu manu, to je zasigurno bila njegova dobrodušnost. Ljudi su ga zbog toga iskorištavali. Svoju poganu narav sigurno nisam od njega naslijedila. Frank Ross bio je najblaži i najčasniji čovjek koji je ikada živio na zemlji. Stekao je osnovno školsko obrazovanje. Bio je kumberlandski prezbiterijanac i slobodni zidar, a predano se borio i u bitci kod Elkhorn Taverna, no nije bio ranjen u toj "zabiti" kako tvrdi Lucille Biggers Langford u Jučerašnjici okruga Yell. Mislim da sam ipak ja ta koja raspolažem najtočnijim podacima. Ranjen je u strašnome okršaju kod Chickamauge, u unutrašnjosti države Tennessee, a umalo je izdahnuo na putu kući zbog nedostatka valjane njege.
Prije no što će se zaputiti u Fort Smith, tata se s crncem, Yarnellom Poindexterom, dogovorio da hrani stoku i svakoga se dana skrbi o mami i nama. Yarnell je s obitelji živio nešto niže od nas, na zemlji koju je unajmljivao od banke. Bio je dijete slobodnih roditelja iz Illinoisa, no čovjek po imenu Bloodworth oteo ga je u Missouriju i pred sam rat ga doveo u Arkansas. Yarnell je bio dobar čovjek, štedljiv i vrijedan, a kasnije je postao uspješan ličilac u Memphisu, u Tennesseeju. Pisali smo si svakoga Božića, sve dok 1918. nije umro u jeku epidemije gripe. Do dana današnjega nisam upoznala nikoga drugoga tko se zvao Yarnell, ni crnca ni bijelca. Bila sam mu na pogrebu, a zatim sam s bratom, Malim Frankom i njegovom obitelji, posjetila Memphis.
Umjesto da u Fort Smith ode parobrodom ili vlakom, tata je odlučio odjahati i vratiti se pješice s ponijima. Ne samo da je tako bilo jeftinije, nego je trebalo biti i ugodan izlet za njega i dobroga konja na kojemu je odjahao. Nitko se više od tate nije volio skitati na živahnome atu. Nikada nisam pretjerano ljubila konje premda bi se moglo reći kako sam u mladosti bila dobar jahač. Nikada se nisam plašila životinja. Sjećam se da sam jednom iz oklade na nekoj opakoj kozi projahala kroz gusti, zarasli šljivik.
Naš posjed je od Fort Smitha bio udaljen sedamdesetak milja zračne linije, a put je vodio preko prelijepe gore Nemo, gdje smo imali maleni ljetnikovac kako bi mama mogla pobjeći od komaraca, ali i preko gore Magazine, najviše točke Arkansasa. No taj je Fort Smith od nas mogao biti udaljen i sedamsto milja; ništa o njemu nisam znala, osim da su do njega plovili brodovi i da su neki ondje prodavali svoj pamuk. Mi smo svoj pamuk prodavali u Little Rocku. Tamo sam bila dvaput ili triput.
Tata je otišao od nas na svom osedlanom konju, riđoj kobili po imenu Judy. Sa sobom je ponio nešto hrane i rezervnu odjeću koju je smotao u nekakve pokrivače i prekrio kišnim kaputom. Sve je to zajedno privezao za sedlo. Za pojasom je nosio pištolj, veliki konjički pištolj duge cijevi, koji je već tada bio zastario. Imao ga je još od rata. Bio je to lijep prizor, a u sjećanju ga još vidim kako sjedi na Judy u svom vunenom, smeđem kaputu i s crnim, nedjeljnim šeširom na glavi, dok se u mrzlo jutro oko njih šire oblaci bijele pare. Izgledao je kao kakav hrabri vitez. Tom Chaney je jahao svog sivog konja kojemu bi bolje pristajao plug nego jahač na leđima. On uza se nije imao pištolj, samo pušku koju je nosio na leđima privezanu običnim pamučnim užetom. Kao probisvijet. A mogao je sa stare konjske orme skinuti kožnu traku za pušku. No to bi za njega predstavljalo previše posla.
Tata je u svojoj torbi imao dvjesto pedeset dolara, što sa sigurnošću znam budući da sam vodila njegove knjige. Mami zbrajanje nikada nije polazilo za rukom, a teško da je znala ispravno napisati i najjednostavniju riječ. Ne namjeravam se sada hvalisati svojom darovitošću za te stvari. Brojke i slova nisu sve u životu. I mene su baš kao i Marthu uvijek izluđivali i tlačili svakodnevni poslovi, dok je moja majka uvijek bila smirena i puna ljubavi. Baš poput Mary koja je od nje i naslijedila tu "dobru stranu". Dva grumena zlata koja je tata sakrio u odjeći bila su vjenčani dar moga djeda Spurlinga iz Montereya u Kaliforniji.
Malo je vjerojatno da je tata tada bio svjestan da nas nikada više neće vidjeti ili držati u naručju, da nikada više neće slušati kako ševe okruga Yell pjevaju umilne pjesme proljeću.
Vijesti su nas pogodile poput groma. Ovako je bilo. Tata i Tom Chaney su po dolasku u Fort Smith unajmili sobu u svratištu Monarch. Otišli su do Stonehilla i njegove staje sa stokom te bacili oko na ponije. Ispostavilo se da u krdu nema nijedne kobile, ali ni pastuha. Teksaški kauboji iz nekog samo njima poznatog razloga jašu isključivo uškopljene konje, a jasno vam je da se s takvim konjima ne može pokrenuti uzgoj. No tata nije odustajao. Odlučio je doći u posjed nekoliko tih malih divljaka, tako da je sljedećega dana kupio četiri konja za samo stotinu dolara, premda je početna Stonehilleova cijena bila sto četrdeset dolara. Bila je to prilično povoljna kupovina.
Sljedećega jutra namjeravali su poći kući. Te je noći Tom Chaney otišao u bar i ondje zakartao s nekim probisvijetom kakav je i on sam. Izgubio je sav novac. Gubitak nije podnio kao čovjek i muškarac, nego je otišao u svoju sobu u svratištu i ondje se opio kao svinja. Imao je uza se bocu viskija koju je iskapio. Tata je sjedio u salonu i razgovarao s nekim trgovačkim putnicima. Chaney je nakon nekog vremena izašao iz sobe s puškom. Rekao je da su ga prevarili i da se vraća u bar kako bi vratio svoj novac. Tata mu je rekao neka se bolje obrati predstavnicima zakona ako je prevaren. Chaney ga nije slušao. Tata je izašao za njim i rekao mu neka preda pušku jer nije u prikladnome stanju da s puškom u ruci pokreće svađu. Moj otac tada nije bio naoružan.
Tom Chaney je podigao pušku i ustrijelio ga u čelo, ubivši ga na mjestu. Drugih provokacija nije bilo, a govorim vam ono što mi je rekao vrhovni šerif okruga Sebastian. Ima ih koji bi možda mogli reći, zar se Frank Ross baš morao uplitati? A moj odgovor glasi: pokušavao je niskoga vraga navesti na pravi put. Chaney je bio njegov najamnik i tata se osjećao odgovornim. Bio je čuvar svoga brata. Je li to dobar odgovor na vaše pitanje?
Oni trgovački putnici nisu nahrupili van kako bi ščepali ili upucali Chaneyja, već su se razbježali poput preplašene peradi dok je Chaney s još topla tijela moga oca uzeo torbu, rasparao pojas na hlačama i uzeo ono zlato. Ne znam kako je znao za njega. Kada je pljačku priveo kraju, otrčao je do kraja ulice, gdje je udarcem kundakom puške u lice ošamutio čuvara u staji. Navukao je uzde tatinoj kobili Judy i odjahao bez sedla. Iščeznuo je u tami. A mogao je i konja osedlati, ukrasti i sa sobom povesti i mazge Concordove poštanske diližanse pa čak i lulu popušiti, jer nitko u tom gradu nije pošao u potjeru za njim. "Zli utekne kada ga nitko ne goni."

Leave a comment

Pretraži

Back to Top