Intervju: Edi Maružin – “Živi unutra, mrtvi van, fešta nan je svaki dan!”

Glazba Nema komentara na Intervju: Edi Maružin – “Živi unutra, mrtvi van, fešta nan je svaki dan!” 14

Frontman istarskog benda Edi Maružin govori o novom albumu „Maneštra“, otkriva najegzotičnija mjesta gdje su svirali i tko su crveni i plavi…

Gustafi su objavili jedanaesti studijski album “Maneštra”. Tim povodom sam se našao s liderom sastava koji je ove godine proslavio trideset pet godina postojanja. Ediju Maružinu se na intervjuu održanom u art caffe-u „Jutro“, pridružio i Siniša Bizović, vlasnik izdavačke kuće Spona .
Grupa Gustafi nastala je krajem 1980. u malom gradiću Vodnjanu u Istri, iz jedne amaterske scenske skupine sklone performansima. Pod nazivom Gustaph y njegovi dobri duhovi održali su prvi nastup, koji je trebao biti i posljednji, no nedokučivi su putevi gospodnji pa band postoji još i danas i funkcionira besprijekorno.
Članovi Čedomir Mošnja i Edi Maružin pune 35 godine sviraju zajedno, iza sebe imaju 11 albuma i preko 2.500 nastupa. Vlado Maružin bend napušta 2012., nakon 32 godine i posvećuje se profesorskom pozivu, a dvojica preostalih početnih članova, Livio Morosin i Igor Arih napustili su band još prije- Igor 1983., ali ostaje vanjski suradnik, Livio 1991., a kroz grupu je iza odlazaka, prodefiliralo mnoštvo glazbenika.

Skuhali ste novu glazbenu maneštru – novi album pod nazivom „Maneštra“. Kako bi nam opisao album i po čemu se on razlikuje od prethodnih?
E.M: Najveća razlika je u samom početku stvaranja iz jednostavnog razloga što sam ja odlučio napraviti jedan lakši komercijalniji album, više tex-mex, poskočice i veselice, htio sam snimiti album pun Katarina, da ih tako uvjetno nazovem. I krenuo sam to raditi, ali kroz vrijeme sam shvatio da se spontano vraćam obrascu sa Kanibalkanske pa sam odlučio – idem napraviti nešto što je meni srcu drago, a ne stvarati hitove.
U međuvremenu je u meni provrela želja za mojom davnom ljubavi cumbiom, pa sam počeo raditi i taj album. Pa da ću napraviti album nekakvog baznog rocka, dvije gitare, bas i bubanj, možda i malo elektronike… Počeo sam raditi na više fronti i kad sam shvatio kako će mi biti potrebno pet godina da to završim, jednostavno sam puknuo, pokupio 10 najzgotovljenijih pjesama iz svih tih projekata i napravio “Maneštru”.
„Maneštra“ nije konceptualan album nego je definitivno nalijepljen od najrazličitijih pjesama: jedne su tex -mex, jedne su više rock, jedne su kumbija, jedne su istrijanske, zapravo jedna prava maneštra, jednostavno, a opet tako tradicionalno jelo. U nju osim fažola mora ići i krumpira i malo pršuta, malo nožica, kožice papaka, puno raznolikih okusa smiksanih u skladnu cjelinu. S muzikom je sve rečeno. Ona može bit’ posložena na ovaj ili onaj način, ali zapravo sva muzika već postoji. Tekst je uvijek ono što te povuče ili ne, 80% naših pjesama je tekst. On može biti dobar ili ne, on je ključ uspjeha pjesme. Na „Maneštri“ svaka pjesma je cjelina za sebe u svom kontekstu i imate pjesme kao što su „Hiti sa na mene“ i „San Pjerino“ koje će sjesti ljudima na prvo slušanje, to su tex-mex pjesme koje obiluju veselim, plesnim i zarazno zabavnim ritmovima i melodijama. Pjesma “Za ljubav se ne moli” predstavlja noseću kompoziciju i ujedno je oda ljubavi i “raskrinkava” ljubav u srži.
Pjesma „Ni vlaka za Divaču” koja zatvara album je najtamnija pjesma albuma, pjeva o sjeti, o prošlosti, ali i o stvarnosti, o ogrezlosti ljudi u alkohol, drogu, očaj i beznađe, gdje ni smrt nije izlaz. Uglavnom, izdvojite vrijeme i poslušajte album više puta. Pjesme smo snimili u našem studiju u Maružinima, i ja sam po prvi put u svojoj tridesetpetogodišnjoj glazbenoj karijeri snimio sve pjesme dok je za produkciju zaslužan naš dugogodišnji prijatelj banda i praktički član Edi Cukerić.
Pjesma s novoga albuma, “U mojoj glavi ”, kao da korespondira s današnjom političkom situacijom, imamo crvene i plave, kukurikavce. Jeste li se ipak odlučili na svoj način obratiti političarima?
E.M: Na to su mi ukazali neki moji prijatelji, no iskreno, to je jedna vrlo osobna pjesma, zen blues o meni i mojoj glavi, mojim previranjima, pjesma o ništavilu koje bi htio da vlada mojom glavom, već mi je puna kapa svega i želim biti prazan pa sam na taj način htio izraziti moć praznine. Nisam nikad bio pobornik političkog izričaja u pjesmama, no politika nažalost nikoga ne zaobilazi, ona odavno postojji – ne budeš li se ti njome bavio bavit će se ona tobom. Svatko ima pravo tumačiti pjesme kako želi.
Iza vas su godine, tisuće kilometara i nastupa s Gustafima, koje je najegzotičnije mjesto gdje ste svirali?
E.M: Odsvirali smo više od 2500 koncerata ali mogu izdvojiti nastupe u Brazilu, otoku Capri u Italiji, Cabo Verde ( Zelonortska Republika ). U Brazilu smo svirali u velikim gradovima, Sao Paulo, Belo Horizonte i tu me se posebno dojmilo što na istim ulicama vidite velike socijalne razlike, od ekstremne i odrpane sirotinje koja doslovno nema što jesti, do bogatih ulickanih bogataša u najskupocjenijim i luksuznim odijelima i autima. Cabo Vedro je opet sam po sebi bio egzotičan jer u sebi spaja afričko i portugalsko naslijeđe i cijelo vrijeme imate osjećaj kao da vas je netko vremeplovom vratio u srednji vijek. To je otočje pirata i gusara, gdje su dovođeni robovi prije nego što su ih slali u Ameriku, Europu…
35 godina se baviš glazbom, pripremaš li možda kakvu knjigu, koncert uživo na CD i DVD-u?
E.M: Kada sam 80-ih započeo svoj put glazbenika, jedino sam znao i htio biti glazbenik, roker. Nisam razmišljao što bi moglo biti i hoće li biti, nego sam išao naprijed. Imao sam vizije, ali one su bile krhke i varljive, znao sam da će se ispuniti jedino ako punim srcem i dušom idem tim putem. O knjizi sam s jedne strane puno razmišljao, svojedobno je pokojni Darko Glavan počeo pisati knjigu o nama pa je bilo govora da će ju netko završiti, a paralelno s tim mene konstantno kopka kako bi sam nešto napisao jer imamo dovoljno bogatu i zanimljivu priču za ispričati, ali to nije mačji kašalj i trebaš za to izdvojiti vrijeme. Neke stvari već lagano hlape pa ću morati sjesti sa ekipom da se malo vratimo unatrag i da se podsjetimo vremena iza nas.
Svirali smo s Manu Chao, a davne 1995., u Gjuri na pozornici nam se pridružio legendarni David Byrne koji je značajno utjecao na mene kada sam započinjao svoj glazbeni put. Krenuli smo svirati „Kega si sanjala“ i čuo sam kako netko pokušava uloviti tekst, okrenem si i ugledam Davida Byrna kako pjeva „Who Were You Thinking Off?“ da bi se konačno ulovili u trećoj kitici i to mi je bio jedan od prekrasnih trenutaka karijere – kada podijeliš pozornicu s jednim od velikana svjetske glazbe i vidiš da se i njemu sviđa to što radimo.
Velika inspiracija koju sam doživio ove godine je to što je s nama cijeli koncert odradio Luis Bonilla, jedan od najjačih trombonista u svijetu, to su prave, životne inspiracije koje ti daju volju za nastavak, zapravo se i nadam nekom solo projektu s njim.
Što se tiče live koncerta imamo gotovi live „Štala iz Tvornice“ koncert od prije 7 godina, DVD i dvostruki CD ukupnog trajanja od sat i pol koji je snimio Gonzo, sve je napravljeno, sramota mi je pričat da to još čeka (ne znam što) i ne znam kad će se to pojaviti na tržištu. Htjeli bi još dodati nešto dokumentarnih filmova, jedan koncert iz Pule s proslave naše tridesete godišnjice, film s turneje po Italiji i Francuskoj, koji je isto radio Gonzo. Taj live smo radili kao jedan eksperiment i nešto što bi trebalo pokazati našim konzumentima kako Gustafi izgledaju uživo, tipa – pogledajte i pozovite nas na svirku. No od tadašnje postave ostalo nas je 3 u bandu, sad je to više dokument, a manje propagandno sredstvo. Trebao se zvati „Live at Tvornica“, sad se više zove “Antologija” ili “Štala”, jer je to snimano još 2007.
Danas nema dovoljno koncerata, klubovi se zatvaraju ili su već zatvoreni i sve je manje prostora za bandove sa alternativnijim izričajem. Cijela se situacija na glazbenoj sceni promijenila i dosta radikalizirala tako da su današnji trendovi i ono što se danas sluša i forsira dio jedne velike močvare u kojoj ne želimo sudjelovati. Mediji su generator lošeg stanja i lošeg ukusa.
Kako izgleda jedan normalan dan u Maružinima?
E.M: Volim raditi, stvarati, sve ostalo ide samo po sebi. Motivacije i inspiracije dolaze s potrebom za stvaralaštvom i pretpostavljam da izvor imaju u svijetu u kojem živim ili bar – maštam.
Živim na selu, imam svoju oazu mira i sredio sam si život kakav želim živjeti i gdje mi ništa ne fali, podsjećam se na svog jednog prijatelja koji poput mene ne voli baš putovati i kad su ga pitali zašto ne putuješ on uvijek odgovora: ja sam sebi svoj život sredio u svojoj kući i napravio da imam sve kod sebe. Živim u staroj kući od nona i bake koju sam adaptirao i više od 80 posto radova na toj kući sam odradio sistematski i pomalo, sa svojim prijateljima, razumijem se u poslove zidanja, stolarije, keramike. Kad nisam zauzet snimanjem, promocijskim djelatnostima, koncertima, u mom životu prisutni su red i redovitost.
Dosta se bavim proizvodnjom hrane za svoje potrebe i ritam života je jednostavan: dizanje, hranjenje domaćih životinja, hranjenje sebe, priprema ručka za ljude i u svakom slobodnom trenutku posvećenje vrtu i radu u njemu. Vrt zahtijeva disciplinu i predanost. Volim dnevno i sebi posvetiti neko vrijeme kroz meditaciju i rekreaciju.
Ne želim imati posla s lošim stvarima – nego isključivo s dobrima, ako je nešto loše ako se netko npr. tuče na ulici ja ne idem to gledati, idem ča od toga, svaka strana ima dvije strane, ako ti se ne sviđa ružna odi na drugu stranu, nemoj gledati samo ružnu stranu i plakati i tužiti se. Jednom sam se zezao da ću osnovati Centar za ozdravljenje promjenom kuta gledišta. Svaka promjena je dobra, ako ti nije dobro pomakni se, učini promjenu.

I na kraju što je za tebe život?
E.M: Živim život punim plućima, nastojim svaki svoj trenutak iskoristiti kako bih uživao u njemu, sredio sam ga tako da mi posao kojeg obavljam i od kojeg živim predstavlja zadovoljstvo i kad me ljudi pitaju što je hobby, ja se smijem – hobby je za ljude koji nisu zadovoljni svojim životom, pa im treba ispušni ventil, ja sam se kroz glazbu ostvario, moj život je moj hobby. Sretan sam da mi posao bude ljubav i zadovoljstvo što najbolje potvrđuje moj “haiku” refren: “Živi unutra, mrtvi van, fešta nan je svaki dan!”

Leave a comment

Pretraži

Back to Top